nazad

 

 

Mjuzikl

 

Život je igra, samo što nije mjuzikl; i tako sam ja po nečijem vrlo lošem i još nezavršenom scenariju prvi put ugledao svjetlost sunca odbijenu od žestokog i škrtog krša u malom gradu (i danas isuviše malom), ali sa dugom katoličkom i franjevačkom tradicijom. Neka mi oproste moji dragi sugrađani, ali taj gradić ni po čemu drugom vjerovatno i neće biti poznat osim da je u njemu slikao onaj fantastični i nedostižni pejzažista fra Gabrijel Jurkić. Drago mi je da sam bio njegov sugrađanin, iako se moje mjesto rođenja po meni neće pamtiti. Zbog toga je i meni i ostalima svejedno gdje sam rođen - jer ja neću imati biografe. Osim toga, ja tamo nemam nikoga, moji nisu otuda rodom, a i preselio sam u drugi grad kad mi je bilo samo šest godina. No, evo čega se iz tog gradića sjećam...

Čim sam se rodio nisam odmah vrisnuo, jer mi se pupčana vrpca obmotala tri puta oko vrata. Sad sam sklon da vjerujem da bih neko vrijeme mudro ćutio, dok ne vidim gdje sam, da me babica nije dobro odalamila po dupetu. Bilo je to moje prvo iskustvo sa drugom ženom i prva kazna za moje bezobrazluke jer, ko me je tjerao da se davim i zamotavam. Ma sjećam se... tako oštro, oštro poput noža mi je vazduh probio nejaka pluća. Bio je to moj početni bol, a poslije su uslijedili i drugi - nisam uopšte morao dugo čekati.

No, prvi korak tog ludog igrokaza desio se ipak ranije, u vjerskoj školi iz koje je komunistička vlast protjerala male đake koji su se tu, tiho mrmljajući, molili Bogu. Ocu i još nekim državnim službenicima, koji u grad dođoše, ne po svojoj volji - nego po direktivi, baš tu obezbjediše smještaj. Onda je otac doveo i majku i ja sam čudnom igrom sudbine u vjerskoj školi i začet sigurno nekim za takvu ustanovu neprimjerenim i nemoralnim činom... Sumnjam da sam rođen samo zato što su se moji roditelji molili Bogu - jer im je to bilo najstrože zabranjeno! Čini mi se da i sad kad se sve umiri, pogotovu noću, mogu da čujem glasiće one dječice koji zauvijek ostadoše zarobljeni u zidovima te nevelike škole. No, to je bio tek privremeni smještaj, moji su ipak napredovali i dobili u tom istom gradiću raskošan veliki stan koji je oduzet uz još nekoliko drugih u zgradi časnih sestara! Da čovjek ne povjeruje šta se radilo... No sad, poslije svega - mislim da sam nekakvo dijete koje je Bog pazio i onda kad se Njegovo ime samo šapatom izgovaralo i da sve to i nije bilo slučajno. Časnim sestrama ostavili su stanove u drugom dijelu zgrade, a ta dva suprotna svijeta razdvajao je visoki zid koji je dijelio zgradu i čitavo dvorište.

Tamo, kod njih ništa se nije moglo vidjeti, ali je iz tog dijela dvorišta nezadrživo dopirao prekrasan i nikad zaboravljen miris lipa, a iz našeg moj dječiji smijeh i... taj mi zid uopšte nije bilo teško preskočiti. Tako sam vrlo rano spoznao i drugo važno i rijetko umijeće - da mogu bez teškoća prolaziti kroz zidove. One su potisnutih (ali utoliko više sabijenijih i stoga snažnijih) materinskih i erotskih nagona kroz mala vrata u to nikom drugom pristupačno carstvo uvlačile mene, željne nedostupnog i kanonima zabranjenog. Ja sam opet žedno udisao mirisni etar njihove snježne kože i suočen sa tim meni nejasnim crnobijelim svijetom tamo prvi put čuo čarobni zvuk klavira. Naročito je lijepo svirala, najmlađa, sestra Matilda, a ja sam često sjedio u njenom krilu.
Da li se treba čuditi što u kući imam jedan lijepi pijanino Petrof, što je i ova knjiga nastajala uz klasičnu muziku i što sad dok ovo pišem u ta davna sjećanja me vraća jedan divan Šubertov Impromptus. Eto, tako sam rano, sretnik i grešnik započeo da imam posebne veze s Bogom kome nikad neću prestati zahvaljivati na duhovnosti koju mi je nesebičan darovao...

No, moji se ni tu ne zaustaviše. Standard je rastao i oni jednog dana dovedoše u stan kućnu pomoćnicu, doduše priprostu, ali lijepu i jedru djevojku. Mogao sam imati pet godina kada mi je jednog jutra uzdrhtala jednostavno prišla, položila me u naručje i u usta mi stavila rumenu, najslađu trešnju svoje tople dojke, vježbajući materinstvo ili... a Bog će ga znati šta. Ta meni još nejasna, ali slatka igra trajaše neko vrijeme dok se majka nije jednom ranije vratila s posla... E, to je bio šok! U mojim dalekim snovima nekad se desi i to, prizovem tu nestalu djevojku, moju prvu saučesnicu i moj prvi bol za izgubljenom ženom...
Sad mogu reći kako sam savremen jer sam bio žrtva pedofilije i onda kad drugi nisu imali pojma kako se to zove!

Šalu na stranu, jednog dana je otac dobio dugo željeni premještaj u Sarajevo. Doputovao je velikim kamionom u koje su potrpali i nas i stvari i mi smo krenuli u novi i neizvjestan život, ama baš onako kao u filmu „Otac na službenom putu“. Samo se sjećam nekog escajga kojeg su komšije trčeći ubacivale u kamion za nama. Letjele su kašike, viljuške i noževi po kamionu kao da mi tamo, u tom velikom gradu nećemo imati šta i čime jesti. Ja sam pošao u školu, moji su pravili kuću i život prema meni postade okrutniji...

Kad sad o tome razmišljam, upravo donosim odluku da poslije toliko godina odem posjetiti taj moj gradić. Bio bi red! Toliko mi se značajnih stvari i iskustava tamo desilo... Neka su zauvijek opredijelila moj život.

A i taj fra Gabrijel...
Valjda on zna birati pejzaže...
 

Velimir Savić